Iz Zagreba, s predumišljajem 2

"I, kako onda ne uživati u ljetu? Ove je godine samo jedan domaći mafijozo gliserom pogazio dva talijanska turista, nekoliko je automobila krenulo pogrešnom stranom auto ceste bez većih posljedica, jače je gorio samo Brač, a ja sam se sretno vratila kući. Zagrebačkisektaši proživjeli su najbolji dio godine u praznomgradu, a oni morski trebaju izdržati još malo i opet će biti svoji na svome. Bog je ipak pravedan, svakome po malo čistog zraka, bez dotepenaca."

Kad negdje početkom lipnja svake godine počnem govoriti kako ne volim ljeto, svi me gledaju kao da sam mješavina kriminalca i izvanzemaljca. Unose mi se u lice, odmjeravaju me, pitaju jesam li pokušala s nekom terapijom, zabrinuto tvrdeći kako ljeto ne vole samo ozbiljni depresivci i potencijalni samoubojice (dobro, ovi drugi ga možda i vole jer je to doba godine kad bi konačno mogli ostvariti svoju najveću želju). Odgovorno tvrdim da ne spadam ni u jednu od ponuđenih kategorija, premda me ipak to malo zabrine i počinjem se osjećati kao svaka manjina dok oko nje bučno skandira (u konkretnom slučaju razgolićena) sretna većina. U sebi se pravdam prokletstvom svojih apsolutno nemediteranskih gena koji su imali tu nesreću da se rode i nastane u polumediteranskoj zemlji. Da oprostite, baš me jebu, ti prokletnici dok se gnijezde na mojim kromosomima i sanjaju davne alpske, zagorske, pa čak i neke daleke ruske svježine, proklinjući dan kad su ih prenijeli u ovaj pakleni kotao, relativno blizu mora.

Ljeto je, a to je vjerojatno doista već materijal za nekog dobrog psihoanalitičara, vrijeme mojih najvećih strahova. Sve ono što relativno uspješno uspjevam zatomiti zarobljena u sezoni centralnog grijanja, zadubljena u posao (što konkretno znači ekran kompjutora), izlazi na svjetlo dana brzinom kakvom se penje i živa na termometru. Kada sam cijelom tom procesu jednom pokušala dati priručni, googleovski, stručni okvir, nabralo se dosta toga, abecednim redom: agorafobija, amaksofobija, arsonfobija, automisofobija, demofobija, entomofobija, heliofobija, misofobija... nikad nisam imala hrabrosti doći do kraja abecede. Ovog sam ljeta odlučila stati tome na kraj, opustiti se i prijeći sve korake koje nam sugeriraju svi oni priručnici za samopomoć, ne bih li konačno došla do spoznaje kako je to, ljeti, živjeti s krilaticom – carpe diem. I krenulo je...

Zagreb je u međuvremenu počeo izgledati kao ucviljena udovica, osobito vikendima. Terase kafića, ulice i trgovi, čak i shopping centri, praznili su se dan za danom, kao da je grad ulovila neke opaka zaraza od koje su se svi koji su imali sreće što brže evakuirali, od sredine lipnja do kraja kolovoza. Na kavi u središtu grada uglavnom biste, ako već ne sami, sjedili u društvu pokojeg japanskog turista zadubljenog u kartu grada i pitali se, bože, pa koliko ljudi imaju godišnjeg? Dobro, pretjerujem, uvijek bi tu bila i skupina onih, a neki od njih moji su znanci, koji nikada ne odlaze na more, ne zato što to ne bi mogli, već zato što to ne žele. Kako su prolazili dani, shvatila sam da je riječ o svojevrsnoj vrsti sekte koja me sve upornije pokušavala uvući u svoje redove. Prema njima, Jehovini svjedoci djeluju kao djeca iz jaslica. Noćima sam u glavi zbrajala i oduzimala informacije koje su, u šalama s predumišljajem, iznosili preda me, u onim kratkim trenucima brzih kava. „Jesi vidjela kako je Zagreb konačno krasan? Lakše se diše. Nema Dalmatinaca, nema Hercegovaca, nema Slavonaca, nema Bosanaca, nema Istrijana... Statistički gledano u svakoj drugoj zagrebačkoj obitelji barem je jedan 'dotepenac', što je ljeti baš super jer imaju kamo otići, na duže vrijeme. Nema ni studenata... O, konačno svoji na svome, da barem možemo sagraditi zidove i ne pustiti ih da se vrate, he, he... „. Moji ljetni strahovi nisu bili ni trunčicu manji nakon tih „riječi utjehe“, dapače. Kad sam jednoga dana, usput, čula kako je „Zagreb sad konačno lijep i čist jer u njemu više nema djece“, shvatila sam da je vrijeme da krenem na more. Jer, kao i svaki pošteni stanovnik ove države, a po tome smo eto na samom europskom vrhu, i mi svoju kućicu za odmor na moru imamo, kao jednu od konkretnih posljedica socijalizma i njegovih kredita koje je pojeo mrak inflacije.

A ona je, ta kućica, na jednom od manjih otoka blizu Splita i, ako sam iskrena, nikada s tom destinacijom nisam pretjerano 'kliknula'. Ako se već mora na more, ja bih uvijek nešto sjevernije, gdje kišni oblaci dolaze nešto bržim tempom, ako me razumijete... To je, naime, onaj strah pod slovom 'f'. Ma, nije važno. Vozili smo se krasnom europskom auto-cestom koja je cijelu stvar skratila za par sati, uz put su se izmjenjivale benzinske pumpe, do detalja iste kao sijamski blizanci, benzin nije već par dana poskupio, prava idila. Na ulasku u trajekt dočekao nas je namrgođeni djelatnik Jadrolinije i kroz zube prosiktao „Ajmo, brže, purgeri!“ i dok se moja kćer bunila što nije dobila kartonski podlagač za pizzu-cat nego samo salvetu, ja sam se trudila djelovati opušteno i veselo, kako to navodno priliči ljetu. Na otoku je bilo sve isto kao i prošlih godina, s iznimkom otvaranje jednog novog marketa poznatog domaćeg lanca trgovina. Apartmani koju su se prije koju godinu zlosutno nadvili nad prekrasnom uvalom, zgromivši pri tome poprilično hektara borove šume, u međuvremenu su dobili nove vlasnike jer je nastupilo vrijeme prenamjene – više nisu za iznajmljivanje, nego za prodaju. Prijatelj novinar kojeg susrećem svakog ljeta, na stazi uz plažu na kojoj se upravo razgorijevala vatra za jedan od 'divljih' roštilja, objašnjavao mi je da najgornji red apartmana nikada nije imao građevinsku dozvolu, da su investitori propali, najbolje su apartmane ionako podijelili onima kojima su dugovali novac i da je u sve to skupa upleten, pazite, i Sanader. Lokalni ugostitelj pomakao je svoje radno vrijeme za ručak za pola sata, pa ove godine nije od 14. do 14.30, nego do čak 15h, nakon čega zlurado zaključava i iz svog ugostiteljskog objekta dalekozorom promatra kupačice, iz godine u godinu brojeći koliko kupaćih kostima mijenjaju tijekom boravka na plaži. „Ove je godine recesija, stalno u istom, nekad su ih i po četiri promijenile“, govori mi kao ženi od povjerenja. Strani turisti cikću u bazenima, udaljenim samo 10 metara od mora, za što su platili ulaznicu i baš im je dobro. Mirišu hamburgeri i pomfrit, a moj se muž jednom skoro sudario s drugim autom na makadamskoj cesti. Nakon par minuta odmjeravanja, kaže, vozač drugog automobila otvorio je prozor i rekao mu „Pa nećemo se mi Zagrepčani svađati, moramo se držati skupa među ovim divljacima!“, pa je sve bilo riješeno. Ja sam se sprijateljila s jednim konobarom u kafiću gdje svakoga dana pijem kavu, prvi put mi se nakon dugo godina dogodilo da mi je kava baš dobra i da konobar nakon par dana zna baš kakvu volim. Momak živi na sjeveru Njemačke i svake godine dolazi preko ljeta u zemlju svojih roditelja, radeći sezonske poslove. Ovdje ga zovu 'Švabo', a kad im pokuša dati neki savjet u poslu kažu mu „Neće nama neki stranac govoriti što da radimo, ako imaš prigovora a ti lijepo spremi kofere...“. Jednog se dana došao oprostiti, odlazi premda se sezoni još ne vidi kraj. Nije dobro, bio je jučer u lokalnoj ambulanti, izmjerili su mu visok tlak za jednog dvadeset i nešto godišnjaka, nikad nije imao problema s tim. „Stres i razlika u mentalitetu“, kaže mi, a toliko je želio ne biti stranac. Jednom sam čula prodavačicu na kiosku kako komentira aktualni članak u novinama u kojem piše kako su jedne lokalne novine proglasile suvišnima turiste iz Bosne jer troše premalo novaca i borave prekratko. „Ma svi su oni suvišni, svejedno otkud su, jedva čekam da opet budemo sami, ne mogu ih više gledati...“. Za razliku od onih mojih zagrebačkih znanaca-sektaša, nije spomenula zid kojim bi se trebalo ograditi, za svaki slučaj, za dogodine.

I, kako onda ne uživati u ljetu? Ove je godine samo jedan domaći mafijozo gliserom pogazio dva talijanska turista, nekoliko je automobila krenulo pogrešnom stranom auto ceste bez većih posljedica, jače je gorio samo Brač, a ja sam se sretno vratila kući. Zagrebački sektaši proživjeli su najbolji dio godine u praznom gradu, a oni morski trebaju izdržati još malo i opet će biti svoji na svome. Bog je ipak pravedan, svakome po malo čistog zraka, bez dotepenaca.

Odlučila sam, ipak, iz glave izbrisati s popisa sve fobije koje sam pronašla googlajući i složila ih abecednim redom. Možda sve to skupa zapravo i nema veze s ljetom, možda se ipak najviše bojim zemlje u kojoj živim? A dok sunce sija i dani su duži, sve se puno bolje vidi, kao kad operete prozore.